Kako smo, ali zaista?!

26.01.2021. 21:18

Iznenadna pojava koronavirusa u potpunosti je promijenila živote ljudi širom svijeta jer je gotovo preko noći izgubljen osjećaj slobode, kontrole i predvidljivosti svakodnevnice, a brzo širenje virusa dovelo je do pojave straha, panike i zamora usljed konstanog suočavanja s potencijalnim rizikom od zaraze i velikom prijetnjom, kako po fizičko zdravlje, tako i po mentalno zdravlje. 

Niko nije pošteđen rizika od obolijevanja, te svi prolazimo kroz teško kolektivno iskustvo koje ćemo vjerovatno dugo pamtiti i vrlo teško zaboraviti. U takvim stresnim okolnostima, uz stalno prisutnu slobodno lebdeću napetost i iščekivanje daljeg razvoja situacije, koja iz dana u dan postaje sve kompleksnija, imamo novi kontekst koji nam neminovno određuje stvarnost i donosi novu realnost zvanu pandemija COVID-19. Ona se često još označava i kao “novo normalno”, što ipak dalje dovodi do pitanja da li je to zaista normalno ili smo prisiljeni sve to posmatrati i prihvatati kao normalno jer nismo birali početak, a ne možemo izabrati ni kraj i povratak u svoju uobičajenu rutinu za koju vezujemo osjećaj sigurnosti, koji nam je svima potreban.

Pored toga, sada se ne možemo osloniti ni na mehanizam “bori se ili bježi” koji se inače aktivira u stresnim situacijama jer sada zapravo ne znamo protiv čega se tačno borimo ili od čega bježimo. U ovom slučaju naš protivnik je relativno nevidljiv, a naše mentalne snage zbog sveukupnog nedostatka kontrole i predvidljivosti su od samog početka poprilično narušene. Kao da živi korona, a ne mi! Stoga je ovim širenjem novog vala, osim fizičkog zdravlja, značajno narušeno i naše mentalno zdravlje. Međutim, kolika je ozbiljnost tog segmenta teško je adekvatno procijeniti jer se na našim prostorima nažalost još uvijek ne posvećuje dovoljno pažnje i značaja mentalnom zdravlju kao važnom segment cjelokupnog zdravlja i vrlo važnom segmentu u životu svakog pojedinca.

A kako se mentalno zdravlje obično opisuje kao “stanje blagostanja u kome osoba uspješno koristi i realizuje svoje potencijale, posjeduje sposobnost uspješnog suočavanja s uobičajenim životnim stresom, obavlja poslove na produktivan način, i tako doprinosi sebi ili zajednici kojoj pripada”, jasno je da je ono i inače često izloženo negativnom dejstvu raznih ličnih i okolinskih faktora,

Naime, životne okolnosti često otežavaju realizaciju naših svakodnevnih potreba i potencijala, zbog čega često biva narušeno i naše mentalno zdravlje, a tome u izvjesnoj mjeri doprinose i neki “pogrešni stavovi” koji i još uvijek opstaju u našem društvu. Tako, kada recimo nekoga jako zaboli stomak ili glava, kada ima lom ruke ili noge, ili pak sazna da ima dijagnozu neke fizičke bolesti niko mu neće reći: Zaboravi, trgni se, nije ti ništa! Ali kada nekoga boli duša, kada je anksiozan, ima napade panike, depresivan ili ima neki drugi problem s mentalnim zdravljem, ljudi će obično reći nešto tipa: Pusti, zaboravi, zdrav/a si, nije ti ništa. Sve je to u tvojoj glavi! Jer pri tome uopšte ne uzimaju u obzir činjenicu da bolest uopšte ne mora biti vidljiva, kako bi nešto zaista bolilo.

 

 

Međutim, naše mentalno zdravlje sada je vjerovatno još i više narušeno zbog specifičnosti cjelokupne ove situacije koja konstantno sa sobom nosi potencijalnu prijetnju po zdravlje i život. Sve to postaje još kompleksnije zbog ćutanja i skrivanja ljudi koji imaju simptome, kako bi izbjegli društvenu stigmu, koja se baš kao i stigmatizacija osoba narušenog mentalnog zdravlja, zapravo javlja kao posljedica “nerazvijenosti” našeg društva. Stoga, budući da se svakodnevno suočavamo s mogućnošću gubitka posla, zdravlja, bliskih ljudi, pa čak i samih sebe, pojava napetosti i straha je potpuno očekivana. A tom strahu koji nas preplavljuje i paralizira se vremenom vrlo lako pridružuju i potištenost, bezvoljnost i depresivnost, koji tada počinju da tvore začarani krug iz koga je vrlo teško izaći. Međutim, to što je teško ne znači i da je nemoguće, ukoliko postoji dovoljna svijest o sebi i želja za promjenom negativnog stanja i raspoloženja jer tada nam se otvara mogućnost primjene “Principa 3 P” – Prepoznaj, Prihvati i Promijeni…

Dakle, u ovom stresnom i izazovnom periodu najprije je potrebno uložiti dodatni napor i u svakom danu pronaći malo vremena samo za sebe. Dovoljno je samo udobno se smjestiti i u miru “skenirati” svoje tijelo, napraviti uvid u svoje misli i emocije, i jednostavno postati svjestan sebe. A nakon tog svjesnog uvida i prepoznavanja svog trenutnog stanja, potrebno je prihvatiti sve što mislimo i osjećamo, ma koliko to možda neugodno ili bolno bilo. I pri tome je vrlo bitno imati na umu da je u ovom haotičnom i nesigurnom vremenu svaka emocija uredu, te kao takva treba biti i priznata i prihvaćena. Sjedite s njom u tišini i poslušajte šta vam to zapravo želi reći. Budite u kontaktu, ali budite spremni i pustiti je da ode čim za to dođe vrijeme. Pokušajte je otpustiti vježbama dubokog abdominalnog disanja ili pronađite i primijenite neki svoj način kojim ćete trenutno stanje promijeniti na bolje.

Međutim, vrlo često neki od nas se nikada ne usude pogledati u dubinu sebe i iskreno se zapitati: Kako smo, ali zaista?! jer osim maski preporučenih tokom pandemije, gotovo svakodnevno stavljaju i neke druge maske. Žene koriste šminku, uređuju nokte i kosu, i na taj način pribjegavaju primjeni “materijalnih maski” kojima sebe žele predstaviti ljepšim i atraktivnijim nego što zaista jesu. Ali postoji i čitav niz “nematerijalnih maski” koje se mnogo teže otkrivaju i koje istovremeno mnogo više guše. I prije nego što počnemo komunikaciju s nekim mi stavljamo neku masku – masku ljubaznosti, zainteresovanosti, poštovanja, zadovoljstva i radosti. I kada nas drugi pitaju: Kako smo?, mi im naučeno, po navici odgovaramo: Odlično, nikad bolje, iako možda u tom trenutku sve u nama vrišti da se nikako ne osjećamo dobro. Zato je bolje da uvijek jedni druge pitamo: Kako smo, ali zaista?! A isto to iskreno zapitajmo i sebe, te potom priznajmo sebi to što jeste. Jer mi smo to što jesmo… Trenutno… Ali možemo biti i nešto drugo. I srećom uvijek možemo za sebe izabrati nešto novo i drugačije, ako to dovoljno želimo i osjećamo se “probuđeno”, pozvano i spremno da uložimo dodatni napor za izlazak iz zone komfora i promjenu nekog aspekta sebe ili svog ponašanja. Ali za početak dovoljno je prepoznati, prihvatiti i bar malo promijeniti svoje emocionalno stanje, s obzirom na trenutne okolnosti. Jer adekvatno nošenje sa svakodnevnim stresom i rad na sebi ne samo da može ojačati nas, nego i ljude do kojih nam je stalo i cjelokupnu zajednicu. Zato, boravimo u prirodi, šetajmo, trčimo, plešimo, učimo, pišimo, slikajmo, i budimo nasmijani i zahvalni… što više. Pomažimo drugima kada god je to moguće, i trudimo se da u svima i svemu pronađemo nešto dobro i pozitivno. Maštajmo, sanjajmo i planirajmo gdje ćemo putovati kada sve ovo bude juče, i volimo… uvijek i bez obzira na sve. I pri tome, ako osjetimo da su neke emocije previše intenzivne i opterećujuće, ako ne znamo kako da se suočimo s njima na pravi način i pomognemo sebi da odu, budimo otvoreni za razgovor o njima i slobodni da potražimo podršku i pomoć. Jer ako osjetimo da nešto ne možemo sami, da je nam je nešto trenutno teško i veliko, veće i od nas samih i naših kapaciteta, vrlo je važno da to prihvatimo i ne izbjegavamo potražiti stručnu pomoć. Jer u ovoj novoj stvarnosti 21. vijeka to definitivno (više) nije sramota, i zapravo je pokazatelj zrelosti, hrabrosti i snage, a nikako ne pokazatelj slabosti pojedinca.

Konačno, možda je upravo sada, bez obzira na sve, pravo vrijeme za promjene koje želimo viditi u svijetu! Ali ako znamo i osjećamo da promjena može početi jedino od nas, znamo i šta nam je dalje činiti. I iako smo već iscrpljeni od ove agonije koja traje već devet mjeseci i svega što sa sobom nosi, i iako s vremena na vrijeme imamo osjećaj da smo na izmaku fizičkih i/ili mentalnih snaga moramo biti svjesni činjenice da izbor uvijek postoji, on je u nama in a nama. Zato ne budimo pasivni, ne živimo život bez života, prožet strahom do srži. Ograničimo se u pretraživanju informacija i praćenju vijesti o aktuelnoj situaciji, ne dozvolimo da naša anksioznost postane naš identitet, već krenimo u potragu za nekim konstruktivnim odgovorom na ovaj individualni i kolektivni izazov! A kako svaka poteškoća u sebi krije neku poruku i neku lekciju pokušajmo je što bolje razumiti i usvojiti, i iz svega ovoga i kao pojedinci, i kao društvo, izaći što mudriji i što snažniji. Jer možda je napokon došlo vrijeme da sebičnost i ego stavimo u drugi plan, te u skladu s tim boljim uvidom u sebe, pronađemo i svoju svrhu, suštinu i smisao. Možda smo napokon spremni da postanemo što manje otuđeni, kako od sebe, tako i od drugih, bez obzira na trenutnu socijalnu distancu! A možda smo nakon svega ovoga i spremni da poradimo na prijeko potrebnom altruizmu, solidarnosti, razumijevanju i empatiji. Kako god… život mora ići dalje. A na nama je da naučimo da što bolje i što kvalitetnije živimo sa pandemijom. I uprkos pandemiji! Upravo ovdje i upravo sada… jer život ne stoji i ne čeka!

 

Izvor: www.doktorkadmitreba.com

 

Link na arhivu vijesti